11.05.2005., srijeda
|
Možda sam meteopat, ili neki drugi «pat» , ali kad me poklopi jedan od ovako teških dana, umirem. ''…jedan D- mol me razvali, neki bi to prosto tugom nazvali, nije to, šta je tuga za D –mol…'' Sklupčam se tada u svom malom kavezu od stihova i muzike, isključim ostatak čovječanstva, i tako puštam da iscure loše minute… Pomažu i snovi. Oni uvijek pomažu. |
09.05.2005., ponedjeljak
|
Kada prvi put pogledate svoju fotografiju na kojoj ste loše odjeveni i imate užasnu frizuru, a pri tom ne okrenete očima, nego vam se dušom razlije neka milina, sve su šanse da ste zahvaćeni virusom nostalgije... Kada prvi put upotrijebite izraz «u moje vrijeme», od koga vam je sve do nedavno bilo zlo, možete biti sigurni da ste trajno i nepovratno prešli tanku liniju između sada i onda. U početku sam bila zbunjena ( zar već?), dugo sam se opirala , retuširala sliku o sebi, ali, k vragu, vrijeme je da zatražim upisnicu u klub nostalgičara. Zamišljam nas kao Anonimne Alkoholičare, ( - haj, ja sam već neko vrijeme nostalgičar i to krijem čak i od svojih najbližih), u početku sramežljivo promatramo iz zadnjeg reda, a onda se polako uklapamo… Prve simptome sam osjetila početkom devedesetih, kada su zavladale neke seljačine, i pokušale mi izbrisati dosadašnji život. Došli i proglasili sve moje uspomene neprihvatljivima, moju muziku tuđom, a filmove koje volim zabranili. Uveli neke nove riječi i nova mjerila. Pravila sam u to doba inventuru svoje duše. Veliko pospremanje. U ludilu tih godina, priznajem, u kutiju na kojoj je pisalo «baciti», odložila sam neke drage stvari za kojima sada tragam. Trebat će mi neko vrijeme da se složim iz razbijenih komada, ali ako budem dovoljno uporna, možda uspijem… |
